*ZAŠTO UČIM?*

Došli mi tako do još jedne nedjelje i skorog početka novog tjedna.. :) Današnji post posvećujem svima onima koji si postavljaju upravo pitanje iz naslova: "Zašto učim?" E, pa ja ću vam u ovome postu reći zašto ja učim. Možda vas potaknem na učenje ili barem skužite kako stvari funkcioniraju u ovome svijetu ako još niste :D

Pa za početak, ruku na srce, svi učimo jer moramo. Ok, govorit ću u svoje ime jer kao nisu svi takvi haha Učim jer moram. Pogotovo ono što me uopćee, ali uopćeee ne interesira haha Mislim ja kužim da je fizika bitna, da bez nje ne bi mogli gledati tv, pa ni pisati po noći, ali... malo mi je teška... ili malo više haha Svi kao govore da je matematika nešto najgore, al meni čak i nije. Istina, trebam puuuno raditi i vježbati zadatke, ali dosad sam uvijek uspjela imati peticu na kraju godine. Nije da sam prirodni talent, nego fakat iza te petice stoji puno truda, muke i znoja. Ali fizika... to me ubije u pojam haha I tu postoje forumule, al u zadacima nije dosta jedna, nego ih treba minimum tri i to još moraš sam nekaj sklepati da se neš pokrati jer izjednačavaš ono s ovim bla bla bla haha Prošli razred sam imala 3 na kraju godine, ove godine je došao novi profesor, tako da kad budu neke konkretnije ocjene vas obavijestim haha ;)

To je ta znanstvena boljka u koju još spadaju kemija koja mi nekad i nije loša, al ponekad si mislim dobro kaj će sve to meni? A tek biologija... ljudi moji kolko je tu informacija i detalja! Al čemu?? Mislim, fakat, nije da će me jednom zaustaviti netko nasred ulice i pitati fiziološku građu puža... al´ to u 2. razredu moraš znati ko vodu piti ahha Ovo što se tiče čovjeka mi je zanimljivo učiti, al opet neki izrazi su toliko stručni da ti treba jedno vrijeme da ga naučiš izgovarati, a kamoli objasniti što on znači... Da ne idem sad o svakome predmetu pisati komentare, ukratko najviše volim psihologiju, engleski i to je uglavnom to haha

Tak to izgleda... :D

Znači pitanje toga da moram učiti smo riješili. Idemo dalje. U skladu s tim da moram učiti nadovezuje se i drugi razlog da učim za ocjenu. I sad svi vele kao: "Pa trebalo bi učiti za život, a ne za ocjenu." Okej, sve to stoji, ali 70% toga što učim sada više mi NIKAD neće trebati, tako da za život sigurno takva gradiva ne učim...

Stvarno mi je žao što je kurikularna reforma pala u vodu. I tamo će i ostati bar do kraja mog školovanja... A ima toliko prostora za promjene da je to nevjerojatno. Realno, mi Hrvati smo pametna nacija. Ima nas mali milijun visokoobrazovanih koji onda, pazi sad, moraju otići nekamo van svoje Lijepe naše jer ovdje za njih ne postoji radno mjesto za koje su se školovali ili je jednostavno već puno... Ogroman problem. I to svi znamo, a nikako da ga netko i riješi. Koma. I sad recimo, pričam iz perspektive maturantice opće gimnazije, misliš si koji faks upisati, što završiti da kad budeš gotov s školovanjem možeš bez problema ostati u svojoj domovini i raditi ono što si htio. Bome teško pitanje, a odgovor.. Pa ono, zna se da se zapošljavaju informatičari na veliko, također fizičari, matematičari, kemičari, liječnici... ugl. sve ono što je velikoj većini teško. Jer, budimo realni, za takve stvari stvarno moraš biti vudreni kak ja kažem haha Ne možeš se samo jedan dan sjetiti da bi mogao studirati fiziku, a mučiš se sa svakim zadatkom... I tu se onda javlja ooogroman problem za onih preostalih 80% studenata koji izjave da su više za društvene predmete. Sve je to lijepo, stari moj, ali s tim se nećeš ovdje zaposliti. Tako da, sretno nam bilo s upisom na faks. (Još ćemo mi o toj temi pričati, bez brige, ovo je samo onako usputno :) )

I sad dolazimo do onog ajmo reći po meni etičkog pitanja. Učim radi svojih roditelja. Da ih učinim ponosnima. A s jedne strane osjećam da sam im dužna. Da jednostavno moram dati sve od sebe jer oni su dali sve što su imali kako bi mene prehranili, postavili na noge i školovali. I zato osjećam da im barem toliko dugujem. Dobar prosjek na kraju godine. Da se razumijemo, moji roditelji su stvarno dobri prema meni. I ako dobijem koju dvojku, i znaju da sam se trudila i mučila, oni me tješe! Da, oni! Jer meni fakat nekad zna biti krivo. I ne, nije stvar u ocjeni već u pravdi. Jer fakat boli kad se trudiš za neki usmeni i onda ti profesor na temelju nitko ne zna čega upiše 2. A znao si. I najgore od svega nikad im ništa nisi učinio nažao, al evo, jednostavno te ne vole... Never mind haha Vratimo se mi na roditelje. Mojima sam stvarno jako zahvalna iako to ne pokazujem dovoljno. Svjesna sam toga. Ali ono, ne radim nešto pretjerano po kući, osim čišćenja vikendom, naravno svoje sobe i kad treba uskočim di. Ali želim reći kako mi idu na ruku i daju mi vremena za učenje jer znaju da mi je to bitno. A realno meni i jest, jer ja sam bez faksa nitko i ništa. Glavni i osnovni problem gimnazije :P

I na kraju, da... neki dio gradiva stvarno učim za život. Da ne budem bedak haha Da znam izračunati okvirnu cijenu proizvoda kad je na sniženju od 30%. Da znam da je 500 g isto što i pola kg. Da znam napraviti kolač haha Da znam da ne moram trčati doktoru po antibiotike za običnu prehladu. Jer antibiotici su lijekovi protiv bakterija, a ne nekog banalnog virusa koji mene zeza. Da jednostavno znam živjeti. A jednim velikim dijelom, naravno odmah nakon roditelja, tome te uči škola. I zato, hajmo učiti! 

Znam, često ti se ne da. Vjeruj ne da se ni meni. Ili nemaš vremena. Vjeruj nemam ni ja. Ali jednostavno... jednom kad sve ovo završi, kad budemo odrasli i imali svoju obitelj, možda zaista shvatimo onu izreku "Od svih doba najljepše je đačko doba." I možda zaista shvatimo kad budemo svome djetetu objašnjavali zašto mora jesti povrće, da je vrijedilo ići u školu. I da je vrijedno uložiti trud u sve. Jer jednom se zaista isplati :) Ali isto tako... učimo kroz čitav život :)