*MOJ ŽIVOT U ZAGREBU*

Dobra večer svima, dragi ljudi :) Pola noći je prošlo i vrijeme je da vam konačno, nakon gotovo mjesec dana boravka u Zagrebu, uz povremene odlaske kući za vikend, malo opišem svoj život ovdje, faks, okolinu, prijatelje, menze i sl. haha Uživajte :)

Dakle, u Zagreb sam uselila u petak, 29. rujna :) Kako? Pa... s obitelji :) Došli smo autom. I ja i mama i tata i brat. Svi su htjeli ispratiti svoju Draženku i poželjeti joj sreću na njenom novom velikom koraku u životu :) Da sam par dana prije odlaska u Zg počela šiziti kako ću se ja svugdje izgubiti, jesam. Da sam se bojala da mi neće biti lijepo u domu, jesam. Da sam se bojala obaveza na faksu, jesam. Da je sve to bilo neopravdano i da mi je sad super, jeje <3

Smještena sam u Studentskom domu Stjepan Radić, popularno zvano Sava :) Imam oodličnu cimericu i predobre docimerice (posebni pozdravi mojoj Zagorki <3 ) Jaako sam sretna na Savi. Dobila sam 5. kategoriju. Sobe su nam možda malo starije, nije sve po najnovijoj modi, ali sasvim je okej. Nas 4 cure, dakle 2 sobe dijelimo zajedničku kupaonicu koju same i održavamo. Hranim se većinski u menzi gdje se uz predočenje iksice zaista možeš dooobrano najesti za već od 6,50 kn što je fakat malo ako uzmete u obzir da za te novce dobijete juhu (ili čaj za večeru), glavno jelo + prilog (imate tipa meso+riža ili vege meni), salatu (zelena, zelje, mrkvica) i obično bude ili jogurt, jabuka, kolač. Naravno možete si još uzeti sok, vodu, čokoladno mlijeko i sl. Svi obroci u menzi su poprilično fini. Na Savi imamo dvije menze i još slastičarnicu i restoran brze hrane. Na Borongaju, kampusu gdje je moj fakultet, imamo "samo" menzu koja mi je osobno draža od menzi na Savi. Jednostavno je puno veći izbor, nekako malo toplija atmosfera i možda ljepše uređen prostor :) No, sve tri menze su stvarno dobre :)

Stjepan Radić Sava

predivan mostić navečer u blizini studentskog doma Sava

Što se tiče mjesečnih izdataka, (pišem sve ovo za buduće studente ili pak za sadašnje koji mogu slobodno u komentare napisati koliko oni mjesečno troše i na što ;) ) 300 kn ode na mjesečnu stanarinu za dom (što je fakat malo ako uzmete u obzir da imamo svaka svoj krevet, radni stol, ormar, zajedničku kupaonu, grijanje, toplu vodu, internet, a stanovi vam dođu po 1500 kn + režije pa ti vidi...), 100 kn ode na ZET-ov mjesečni pokaz za tramvaj i autobus (što je super stvar jer te opće nije trta kad naiđe kontrola u tramvaju haha Drugi se preznojavaju jer nisu kupili ili cvikali kartu, a tebe baš boli briga, znaš da imaš mjesečnu haha ili godišnju, kako se tko odluči) i ostalo... to su sad većinom troškovi oko kopiranja skripti i sličnih stvari vezanih za faks, pokoja kava, izlazak i naravno shopping haha Eeee tu se pazite, posebice vi drage dame. Zagreb vam je zlo! Dođete u Importane, Arenu, Avenue Mall, City Center one, bilooo koji dućan, shopping centar, sve je tolikooo privlačno i lijepo i na akciji iiii pokupovate puno previše toga haha Stoga je jako jako bitno znati kada prikočiti jer inače će vam pare brzo nestati haha

E kad bi to bilo tako lako... :P

Što bih vam još mogla reći... a da kako je na faksu haha Na faksu je zasad jako jako dobro :) Ponedjeljak mi je ubitačan jer sam doslovno od jutra do mraka na faksu, utorak malo lakši, srijeda okej, četvrtak samo popodne nastava, a u petak samo jedan sat tako da mi je raspored poprilično dobar, da se izdržati, jedino su pauze nekada između predavanja preduge (po 2,3 sata). Profesori mi se sviđaju, svi su većinom mladi, tj. profesorice su većinom mlade, a jedina 2 profesora koja imamo zasigurno su prešli 50, ali su zaista okej. Sredinom studenog mi je prvi kolokvij iz kolegija "Uvod u psihologiju djetinjstva i adolescencije" tako da bi već bilo krajnje vrijeme da počnem učiti haha Najteže je započeti, ali kad jednom počneš, bit će okej. Nadam se haha 

Na mom smjeru nas je 45, još se nismo svi upoznali, ali zasad mi se čini da su to poprilično dobri ljudi. Neke kolegije slušamo sva 3 smjera zajedno pa nas zna biti i po 160 na predavanju, ali većinom nas nije više od 45 :) Baš smo jučer imali prvu debatu u sklopu kolegija "Uvod u socijalnu pedagogiju" i jaaako mi se dopalo što smo svi bili poprilično opušteni i nas 8 hrabro debatiralo ispred ostatka razreda i dvije profesorice. Tema je bila stvarno zanimljiva, naime teza je glasila "Učenicima treba omogućiti samostalan izbor predmeta u srednjoj školi." Ukratko: afirmacija je pobijedila (moj tim), ali moram reći da smo se zaista svi potrudili, da su profesorice bile jako zadovoljne i da smo za prvi put stvarno odradili dobar posao.

ja i kolegica Vedrana na prvi dan faksa

Što se tiče mog slobodnog vremena, obično ga potrošim uz moju ekipu na Savi (prvenstveno cimericu i docimerice i još po nekoliko prijatelja), katkad shopping, odlazak na ručak/večeru, pisanje radijskih emisija (otkad sam na faksu emisija više ne ide uživo, snimam unaprijed), slušanje glazbe, plesanje, zezanciju uz cimericu i docimerice, izlaske (bila sam na brucošijadi Save u clubu Roko i stvarno je bilo zakon samo što su cijene skoro duplo skuplje nego kod nas u Ludbregu), pisanje zadaća za faks i tako to... :) Inače me čekaju još dvije poprilično bitne brucošijade haha U petak, 10. studenog bit će humanitarna brucošijada mog faksa ERF-a, a u subotu, 11. studenog bit će ona prava, velika, glavna Sveučilišna brucošijada u Studentskom centru. :)

s ovogodišnje brucošijade Save

Zagreb zasad još nisam dovoljno istražila, možda za ovaj vikend poslije pješačke ture na Jarunu (u sklopu tzk-a) odemo malo prošetati parkovima i pogledati slavne "Bandićeve fontane" :) Najviše me se dojmio Trg kralja Tomislava, (popularno zvan Tomislavac) koji se nalazi odmah preko Glavnog željezničkog kolodvora, te Umjetnički paviljon koji je iza Tomislava. Tamo mi je zaista predivno šetati i daju se okinuti odlične fotke. Ima inače ovako dosta zgodnih stvari za pogledati, prošetati, otići pojesti i sl., ali ima vremena za to... zasad mi je najbitnije da sam se koliko-toliko "ufurala" u tramvajske linije, da znam bez problema otići na faks i vratit se doma (na početku je bilo malo zeznuto jer sam na Savi, a faks mi je na Borongaju, pa moram presjedati s jednog na drugi tramvaj i još na kraju sjesti na bus, ali da se preživjeti, samo što moraš ranije ustati od većine jer mi dnevno oko 2 i pol sata ode samo na putovanje na faks i prema domu), doći do Glavnog željezničkog kolodvora, naći svoj vlak i otići doma za vikend i opet se vratiti nazad haha Za ostala eksperimentiranja još nisam našla vremena, ali evo, bit će i to... :)

Umjetnički paviljon

Kralj Tomislav danju

Kralj Tomislav noću

To vam je otprilike to. Sve u svemu, poprilično sam zadovoljna životom u Zagrebu zasad. Sviđa mi se faks, volim slušati 90% predavanja na faksu i drago mi je da nisam promašila smjer (za one koji ne znaju: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet -> smjer: socijalna pedagogija). Malo sam vam već umorna, idem pod tuš i spavanje, sutra kamotno do pola 11 spavam jer imam samo tzk u pola 1 haha Želim vam ugodan ostatak tjedna i veseo vikend. Čujemo se uskoro. Do tada, ostajte mi dobro :)

*ONO ŠTO SAM VAM OSTALA DUŽNA*

Dobra vam večer :) Znam da se nismo čuli gotovo mjesec dana, ali evo što da kažem u svoju obranu... dani prolaze kao ludi haha Planirala sam prije nego što odem u Zagreb napisati neki oproštajni post koji će biti ispunjen slikama s ovogodišnje berbe vinograda, posjeta Mariji Bistrici i sl. Međutim, ja sam u Zagrebu već 3 tjedna (dolazim za vikende doma) pa to više neće biti "oproštajni post" ali su mi fotke svejedno drage pa večeras ovdje objavljujem fotke i kratke osvrte povezane uz njih koje sam vam ostala dužna. Uživajte.

Ovogodišnja berba vinograda prošla je skroz okej. Vrijeme je bilo lijepo sunčano, urod je bio dobar (ali prošle godine bolji), ekipa okej, ali iskreno mi zbog nekog razloga nije bilo nešto posebno jer smo se svi relativno brzo razišli, svatko zbog svojih obaveza. Grožđe je bilo jaaaaako ukusno, i crno i bijelo, i to je praktički jedino što je meni najbitnije poslije svake berbe budući da vino ne pijem haha Za puni doživljaj tog lijepog dana u nastavku slijede fotke :)

Inače sam prije fakulteta išla i na šišanje te dva snopića kose (koliko je ispalo od moje relativno rijetke kose) ostavila frizerki koja je to prenijela udruzi koja tu kosu koristi za izradu perika za djecu oboljelu od malignih bolesti. Ovim putem apeliram da i vi učinite slično, posebice vi cure koje planirate skratiti podužu kosu. Nas to ništa ne boli, a nekome može pomoći i svijet mu/joj učiniti barem malo ljepšim i veselijim :) Prije odlaska u salon sam okinula fotku i Župne crkve Presvetog Trojstva u Ludbregu možda iz malo drugačije perspektive od one na koju smo navikli :)

I naposljetku da spomenem, kako sam zadnji vikend prije odlaska u Zagreb sa svojom obitelji, već tradicionalno, posjetila Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke :) Krenuli smo ujutro mislim oko 8 h pa smo prije mise otišli na Kalvariju. Misu smo slušali vani ispred crkve, ne na otvorenom svetištu jer je bila kiša pa se tamo misno slavlje nije održalo. Kao i uvijek bilo mi je baš lijepo, iako je padala kiša, uživala sam :) 

Napunila sam baterije za novi izazov u životu te uz molitvu, pogled na Majku Božju Bistričku i čašu odličnog bezalkoholnog gvirca zaključila naš nedjeljni obiteljski posjet Mariji Bistrici. Na putu kući smo stali u restoranu brze hrane "Flamingo" u Novom Marofu i počastili se pizzama :)

Bio je to poprilično kratak post većinski ispunjen s fotkama koje sam željela objaviti. Ja vam želim ugodan ostatak večeri, dobru zabavu ako izlazite večeras i ugodnu nedjelju :) Čujemo se, nadam se uskoro, s postom o Zagrebu, novom životu kojeg vodim tamo, zanimljivim lokacijama, fotkama, dojmovima i sl. :) Do tada, lijep pozdrav!

*DVA, TRI DOBRONAMJERNA SAVJETA ZA CURE O DEČKIMA*

Dobra večer svima :) Znam da se nismo čuli mjesec dana, ali evo večeras vam se opet javljam. U tom vremenskom periodu nije se dogodilo ništa posebno, ponajviše se pripremam za fakultet, u petak, naime, krećem u Zagreb. Bit će još jedan "oproštajni post" svakako prije nego odem. Trenutno slušam predobru stvar Marka Kutlića (bivšeg pjevača grupe Pravila igre) pod nazivom Srce se spasilo. A u nastavku ćete moći pročitati mojih nekoliko dobronamjernih savjeta, za vas, drage djevojke, o dečkima. Taj post već duže vrijeme planiram napisati, ali nikako da bude vremena, no večeras je došao trenutak i za to. :) Uživajte.

Prvo da napišem čemu ovaj post. Pa moram priznati, da se osjećam, na neki način pozvanom i dužnom, vama ispričati neke svoje doživljaje, dojam koji sam stekla dosada kad se radi o razgovoru s dečkima. Jer... ipak je bolje i lakše učiti na tuđim greškama. Znam da sve mi tada to i ne shvaćamo baš zaozbiljno, jer "neće se to meni desiti što se desilo njoj", ali vjerujte, stvarno puno puno manje boli, kad to ne osjetiš na vlastitoj koži. Stoga ako ikoja od vas smatra da ovo što tu piše ima veze s njenim životom, molim ju da dvaput promisli prije nego kaže da se "to njoj neće dogoditi" :)

Nego, da prijeđemo na stvar...  :) Prvo i prvo, drage djevojke, pazite se... "frajera"! Kako prepoznati "frajera"? Vrlooo jednostavno. To su oni likovi koji ti se tako jave jedne večeri i u roku od 5 minuta već te ispitaju da li imaš dečka, koliko imaš godina, gdje živiš, a ako se radi o zaista "pravom frajeru" pitat će te jesi li već spavala s nekim. Jeep. To su budale. Takve dečke treba izbjegavati u široooookom luku. Vjeruj mi, ako se jave na fejsu, to je super. Otkantaš ih, seenaš, blokiraš, bilo što i problem je riješen :) Sličan slučaj vani na tulumu ili slično hvala Bogu još nisam doživjela, ali čujem, i znam da ima i toga... moj savjet, bježi! haha Ali stvarno, takvi dečki nisu zaslužili biti u prisustvu fino odgojene i elegantne djevojke kao što si ti :) Savjet bonus: iako znam da nama curama uvijek laska kad nam netko kaže kako smo predivne i sve nešto lijepo, ali, vjerujte mi, nije on vrijedan da zbog toga, pođeš s njim, u njegov auto ili neki drugi birc. Nemoj, nisi ti ta vrsta cure. Takvi frajeri su za one ajmo to tako reći ne baš dostojanstvene žene, da ne krenemo previše vrijeđati haha. Za večeras, o frajerima, toliko ;)

NAPOMENA: pod riječju "frajer" u ovom kontekstu mislim na dečke koji misle da su svemogući, najzgodniji i najdivniji, da svaka želi baš njih i da mogu dobiti baš bilo koju.

autor teksta: Dean Pelić

Dalje, postoje i oni koji su normalni na prvu, a kasnije shvatiš da baš i nisu. Eeee to je već zeznut slučaj. To je lik koji ti se javi, i ti baš ne želiš imat nešto s njim, al ajde, odgovaraš na te poruke. I on ih ne prestaje slati, a opet nije tolko naporan, s vremenom se privikneš na njega. Tako dugo dok ne možeš bez njega, jer hej, lik uopće nije tako loš! I onda tako malo češće pričate o stvarno različitim temama... i onda shvaćaš da je ipak, nakon svih tih razgovora, i on kreten. Da je malo predirektan. Da je rizik naći se s njim uživo, jer nisi sigurna što bi ti mogao napraviti... Savjet: Znam da će možda biti teško, jer ono ipak ste o mnogim stvarima pričali, stvarno je čovjek pametan i sve, ali, otkantaj ga. Reci mu na uljudan način da jednostavno više ne želiš pričati s njim i nadaj se da ćete pustiti na miru. Ako neće, nadaj se i dalje i ignoriraj ga. S vremenom mora popustiti, i prestati te zvati.

Broj tri, je tip dečka, kojeg je bar jednom, svaka od nas upoznala, dopisivala se s njim. A to su oni koji ti slome srce. E sad pitaš pa kako ti ga može slomiti ako nismo ono službeno bili u vezi i sve? Je, znam, nekad nema smisla... ali može! To je takav dečko koji je stvarno predivna duša. Kojoj možeš reći SVE SVE SVE bilo kad i bilo gdje, koji te razumije, koji ti je vječni prijatelj, rame za plakanje, ma sveee. To je osoba s kojom s vremenom, počinješ pričati na drugačiji način, na romantičan način. Ti si njegova, on je tvoj. Pišete jedno drugome romane o tome koliko je svaki od vas posebna i divna osoba... i zaljubljujete se u riječi, u fikciju, u bajku... koja NE POSTOJI! A tu, draga moja, najviše nastradaš ti kada sve uzmeš k srcu, kada stvarno misliš da sve to što piše zaista i misli o tome. I onda.. se u njega zaljubiš. Preeeviše. Ne možeš prestati misliti na njega. Svake večeri ga sanjaš. I onda ko´ za inat... zaljubi se on i u tebe! Pa sve te divne porukice... do momenta kad ti napiše da te voli. Ti padaš sa stolice, on ponavlja da je to zaista mislio. Ti ne možeš disati. Jer ono... NETKO TE ZAISTA VOLI! I onda bude čudno... znaš da više ne možeš reći baš sve, jer ono, lik te voli, ne bi sad baš volio znati da si prehlađena, možda mu više ne budeš predivna. Onda shvatite što ste si učinili. Da to više nije onaj odnos od prije. Onda je teško... i ne znate kako dalje... I onda se posvađate i više ne pričate. A u specijalnim slučajevima, on te blokira. Da, on tebe! Pazi kaj si čovjek uzme za pravo... 

autor teksta: Dean Pelić

I tako. Ti nastavljaš živjeti dalje. Bez njega. Nije lako. Prokleto nije lako! Ali živiš. I dalje ga povremeno sanjaš. I dalje ti fali. I dalje znaš da bi njemu ovo voljela ispričati i da bi on imao zaista super savjet, ali više ne pričate. I tako... prođe nekoliko mjeseci i ti više ne možeš. Nađeš načina, i javiš mu se. Skroz nekom stvari nevezanom za ljubav i vašu vezu. On odgovori i nakon par dana, sve je i dalje isto. On kaže da si mu jako falila, da ga je bilo sram javiti se prvi i ti sve povjeruješ. I opet se volite, opet ste vas dvoje posebni. Sami protiv svijeta. Samo vas dvoje. I opet ti laska. I ti opet uživaš. I onda... jednog trenutka sve opet postane čudno, shvatiš da se jaaaako promijenio. Više ga ne prepoznaješ i onda... više ne pričate tako često. I onda pričate dva, tri puta mjesečno o skroz drugim stvarima. I onda postanete poznanici. Iako biste voljeli vjerovati da ste i dalje barem pravi prijatelji. Ali ti znaš da ne možete biti. Previše te uništio i nikako nije zaslužio da ti bude pravi prijatelj. Savjet: Drži se! Tu nemam što drugo savjetovati... mislim da svaka kroz ovo prolazi sama. Znam da je teško i stvarno se nadam da ćeš na kraju ipak pronaći sreću i shvatiti je li bio vrijedan svih onih suza i slika koje si mu slala prije izlaska. I toplo se nadam, da ćeš na kraju moći živjeti bez njega. I prestati ga sanjati. Od srca ti to želim, vjeruj mi, predivan je osjećaj. Slobodna si i sretna kao nikada prije :) Samo treba proći neko vrijeme. Vrijeme zaista liječi rane :)

autor teksta: Dean Pelić

I šećer na kraju, dečko za kojeg nisi sigurna da li osjeća isto što i ti. Da stvar bude gora, ni ti sama nisi sigurna što osjećaš. Daaa, jaaaaaaaako komplicirano haha. Ono dopisujete se svako malo, uvijek je zabavno, smiješno zanimljivo. Lik je stvarno pametan, ali i fizički privlačan. Laska i on tebi, ali ne na onako nametljiv način, nego onaj... predivan haha Da mu stvarno povjeruješ... i misliš si, da? stvarno? ja predivna? tebi? TEBI? (koji si tolko pametan i zgodan i duhovit i sve naj) hahah I onda si misliš... ajde jesam lijepa haha Tješiš se i ti jer ni sama nisi sigurna jesi li ili nisi lijepa. Al ono, on kaže da jesi, mora da je istina. I onda dođe vrijeme kad se jako zaljubiš u tog lika. Al na skroz novi i drugačiji način nego ikad prije. Na toliko jednostavan, predivan, elegantan način. Gotovo, tvoj je, misliš si. I onda budeš tolko luda i napišeš mu pjesmu. I onda budeš još luđa i otpjevaš tu istu pjesmu. No, srećom, ne pošalješ mu tekst niti snimku. Ali još gore, ti zavoliš tu pjesmu i staaalno ju pjevušiš.  I onda se on baš i ne javlja... i tebe nekako prođu ti romantični osjećaji i opet ste prijatelji. I onda si u problemu jer ne znaš što da napraviš sa pjesmom! Šteta ti ju je baciti, uvukla ti se u mozak, da te probude u dva ujutro znala bi ju cijelu otpjevati. Zavoljela si ju. Pjesmu. Jako jako puno. Jer te podsjeća na njega, na njegovu posebnost, na to koliko je divan i ne želiš ju zaboraviti. I tako ta pjesma stoji i dalje pospremljena u ladici, i u tvojoj glavi, a vi i dalje pričate. Malo misliš da ste prijatelji, malo nešto više. I onda ni sama nisi sigurna... ali si sretna :) I to je najbitnije :) Naučiš živjeti s tim, svakodnevno se čujete, znaš da ti je potpora i više nije bitno ako nađe curu, bit ćeš sretna zbog njega. To je prava ljubav. Prijateljska ili ona prava. Nebitno. Bitno da ste oboje sretni :)

ovime mučite same sebe, ali znam da si ne možete pomoći haha

Neki zaključak: Sve ovo ima najviše veze s facebookom, tamo se sve to "odvija", svi ti razgovori. Zato je moj glavni savjet, o kojem god tipu dečka se radilo, nemoj uvijek biti lakovjerna i baš sve vjerovati! Nikad nikad ali nikad ne znaš što si on misli, što on ima u glavi, što radi kad ti kaže da je otišao van s frendovima. Nemoj sve vjerovati. Znam da zvuči čudno, ali ako se zaista zaljubiš u nekog preko fejsa, okej, budi zaljubljena, ali budi svjesna da je vrlo vjerojatno sve lagao i da ništa od toga neće biti u stvarnom životu. Da vas dvoje nećete biti skupa. Ne kažem, da ne postoji šansa da kliknete na prvu kad se vidite uživo i zaista jednom postanete par, naravno da postoji, ali to su jako jako jako male šanse. Zato, drage moje dame, oprez. Jer kako je moja malenkost jednog poslijepodneva napisala kad je dobila inspiraciju za pisanje stihova: "U današnjem svijetu jednostavno moraš paziti. Oprez je ključan u svemu. A ponajviše u ljubavi..."

autor teksta: Dean Pelić

I da, drage moje, sve to možete doživjeti sa samo 18 godina. Sretno vam bilo na vašem putu. Tu smo jedna za drugu. Svaka prolazi kroz neke svoje trnovite putove, ali ako vam je išta od ovoga svega bilo korisno, meni je jako drago. I molim vas, više od ičega, nakon svega ovoga, ipak vjerujte da postoje dobri dečki. Vjerujte, zaista ih ima. Postoje oni za koje se vrijedi boriti, oni koji će vam uvijek izmamiti osmijeh na lice, oni koji ne žive u bajci. Jednom kad dođe vrijeme za to, Bog će ga poslati k vama, u vaš život. I onda ćete shvatiti da ga je vrijedilo čekati. I bit ćete neizmjerno sretne i zahvalne. Kao nikada dosad. U to sam sigurna. Sve mi bit ćemo i zaslužujemo biti sretne :) Želim vam ugodnu večer. Čujemo se kroz koji dan ;)

autor teksta: Dean Pelić

*PLAĆAM ONO ŠTO VEĆ POSJEDUJEM?!*

Danas pišem o nečemu što mi već neko vrijeme prolazi po glavi... malo filozofski, potpuno drugačije, brutalno iskreno i pomalo tužno. Uživajte u čitanju.

Budući da većinom nemam nekih obaveza preko dana, posebice za vrijeme najvećeg sunca, često mi bude dosadno ili mi čak ni ne mora biti dosadno, pa se jednostavno navečer prije spavanja, "počastim" nekim dobrim filmom. Međutim, vrlo brzo i lako sam shvatila da ne mogu baš gledati bilo koji film u bilo koje vrijeme. Jednostavno, neke dane (kao i sve cure u pmsu) budem živčana i nemaaaa šanseee da mogu odgledat neki pravi romantični film poput Prljavog plesa kojeg inače obožavam <3 Kad sam živčana, pale oni filmovi gdje romantika nije glavna tema, nešto što vidiš odma pročitavši naslov, već romantika koja tek pri kraju filma bude otkrivena. Pale filmovi koji imaju neku skroz nevezanu temu s romantikom. Tipa prekjučer sam pogledala "The DUFF", a jučer "Me before you". Ima romantike u oba, ali ti ne vidiš na prvu da se romantika krije i u ovom filmu. Tu je fora. I to ne živcira, već godi na kraju otkriti da ipak ima više od samog posla ili neke druge teme koja se protezala kroz čitav film. Uglavnom, da nejdem predaleko s radnjama filmova, evo što mi je zadnjih dana zaokupilo misli...

Mi ljudi plaćamo emocije! Nešto sa čime smo se rodili. Naime, svi od rođenja znamo i iskazujemo 6 emocija potpuno isto kao i svi ljudi na Kugli zemaljskoj. To su radost, žalost, strah, srdžba, iznenađenje i gađenje. Dakle, njih 6 su urođene. Ne biraš, jednostavno se rodiš i znaš kako iskazati tih 6 emocija. I sad pomisli malo na filmove... (okej, zarađuju ziher i knjige, i računalne igrice i još hrpa grana na tome, al´ pomisli na filmove). Na žanrove filmova koji postoje. Na žanrove filmova koje ti, tvoji prijatelji, roditelji i ostali gledaju... Dakle pročitaj još jednom tih 6 emocija i prisjeti se filmskih žanrova koji postoje. Sličnost je očita, zar ne?

Jasno je kao dan koji žanr "igra" na koju "kartu". Romantični filmovi (žalost i radost), horror filmovi (strah, gađenje), komedije (iznenađenje, radost), akcijski (strah, srdžba) i mogli bi tako nabrajati i dalje... Ali poantu smo / ste skužili. I sad vas pitam... Zar zaista moramo otići pogledati neki tužan romantičan film kako bismo plakali, a koliko naših bližnjih boluje i umire? Moramo li pogledati komediju kako bismo se smijali? A zašto ne bismo ispričali neki dobar vic svojoj obitelji i prijateljima i svi se zajedno nasmijali? Moramo li otići pogledati neki horror film kako bismo vrištali i tih sat i pol bili prestravljeni, a ne strepimo li dovoljno za vlastiti život koračajući sami po mračnoj ulici kasno u noć?  Hmmmm zvuči zanimljivo kad malo promisliš o tome, jel´ da?

Naravno da svi volimo ponekad pročitati dobru knjigu ili pogledati film. Da nam svima ponekad treba mali "bijeg od stvarnosti" kojeg film od kakvih sati i pol super dočarava. To je skroz normalno. I ne pričam o tome. Pričam o tome koliko je, kad si malo na taj način posložiš kockice u glavi, jezivo da ljudi zarađuju na nama igrajući na ono na što smo svi slabi, ranjivi i nemoćni. Naše emocije. Dakle ajmo još jednom. Rodili smo se sa već prije spomenutih 6 emocija, ALI mi moramo plaćati ulaznicu za taj i taj film kako bismo te emocije zaista i proživjeli i iskazali ih prema van (ekspresija). Zar to nije malo paradoksalno, suludo?? Sad ćeš reći... pa dobro tih 30-ak kuna koje potrošim na kino ulaznicu nisu neke velike pare da bih trebao / trebala brinuti o tome. Ma nisuu. Mislim nekom i jesu, al´ recimo sad da nisu. Ne radi se sad tu o jednoj kino ulaznici. Radi se o čitavim financijama koje su utrošene da se napravi jedan film i koje su možda desetorostruko vraćene natrag kad film bude gledan... Ne ne zavidim ljudima na novcu. Svjedoci smo da ga danas imaju velikom većinom oni koji ga ne zaslužuju i koji nemaju pojma kako baratati sa svim tim svojim bogatstvom, a mnogi još uvijek na svijetu gladuju... :/

Ima raznih mišljenja, čak i filmova napravljeno o tome (znam smiješno, a kritiziramo filmove hahah) koji ti stave tu neku "bubu" u uho i navode tebe da malo promisliš o svemu. Jesmo li zaista robovi nekih na vrhu? Radimo li svaki dan ono što mi želimo ili ono što moramo? Krenuvši od samog obrazovanja ili posla, jasno je kao dan da izbora nemamo. Moramo se školovati i u konačnici morao raditi kako bismo, primarno mogli plaćati te silne račune, kupovati hranu i od nečega živjeti. To je neizbježno... Samo je pitanje je li svima tako? Zašto nekima nije? I tko je prvi uveo taj zakon i ta pravila koja nama zapravo diktiraju život? Moćne države, korporacije... svi tu imaju prste. Možda. Ali sjetimo se prije svega jedne najbitnije stavke. Radi se o LJUDSKOM MOZGU. Mozak imamo, hvala Bogu svi. Što bi reklo... da mi možemo i smijemo živjeti onako kako mi želimo. Naravno, uvijek će biti "šefova" koje moramo slušati, država čija pravila moramo poštivati... to nam je jasno. Ali svakoga dana, nakon te "obaveze" u vidu škole ili posla, ti, ja, i svi mi IMAMO PRILIKU ŽIVJETI ŽIVOT KAKO MI ŽELIMO! Iako, bit će i jest teško... ali... nije nemoguće! Kad skuhaš, opereš suđe, počistiš malo po kući i nađeš tih pola sata vremena za sebe, smiješ i možeš raditi što želiš. Ako želiš spavati - spavaj! Ako želiš pjevati - pjevaj! Ako želiš otići na boks - otiđi na boks! Idi kamo želiš! Ispucaj te emocije SAM! Ne treba ti kino da tuguješ. Ako ti se plače - plači! Nemoj sam sebi objašnjavti razloge, često ih je teško objasniti... ali ako imaš potrebu da plačeš - plači! Ako se u nekom trenutku sjetiš nečeg smiješnog, nasmij se!! Slobodno :)

Pa to si ti, to su tvoje emocije. Emocije s kojima si se rodio. Emocije koje ti olakšavaju ili otežavaju tvoj svakodnevni život. Ovisi kako na to gledaš... ali one su tvoje, ONE SU DIO TEBE! Stoga ih nemoj zataškavati, zaključati u ormarić koji ćeš otvoriti tek kad neka prikladna pjesma ili film izađu na vidjelo... ne, otvori taj ormarić kad ti želiš, kad ti osjećaš da je bilo dosta skrivanja i kad znaš da je vrijeme da iskažeš te emocije... Samo tada, bit ćeš istinski sretan. Bez skrivanja. Bez maski. Živiš kako te volja. Zahvaljujući svome mozgu, svojoj duši i svojim emocijama. Jer to si TI :)

*ROBERT JAIĆ, O ANNEET I DRUGO*

Stigao je tako konačno i petak! (juhuuu). Večeras u emisiji "Bijele starke" predstavljam vam nagradnu igru koja počinje sutra. Jučer ste saznali da će dio nagrade biti 2 narukvice koje izrađuje maštovita dizajnerica Danijela Habunek te ste mogli pročitati moj osvrt na njen odličan rad i vidjeti pokoju sliku. Danas vam tako predstavljam predivan roman Roberta Jaića, O Anneet i drugo čija će 2 primjerka također biti dio nagradne igre. 

Za početak nekoliko kratkih biografskih crtica iz života pisca. Robert Jaić rodom je iz Bjelovara, dok je osnovnu školu pohađao u Vrbovcu, a srednju u Zagrebu. Nakon završetka školovanja zaposlio se u jednoj privatnoj tvrtki te je nakon dvogodišnjeg rada u istoj, postavši strastveni tragalac, 2012. godine sreću pronašao zaposlivši se na jednom brodu za krstarenje. U tom razdoblju počinje pisati, u tome pronalazi radost koja ga i dan danas, s nalivperom, u stopu prati.

U predgovoru romana "O Anneet i drugo" autor otkriva: „Oduvijek sam težio i maštao o životu koji nije nalik na rutinu iz koje prosječan čovjek proizlazi. Znao sam da to nije lako postići pa sam baš zato i težio za promjenom. Biti mekušac nije mi dano od Boga, već mi je dan razum da budem borac, da se borim i da idem za onim što mi srce čini beskrajno sretnim. Moja je želja bila toliko snažna da sam tražio promjenu u svakom kutku svog bića. Tražio sam je u ljudima, u poslu, u raznim zabavama, u tuđim gradovima i državama. Išao sam tim putem u nedogled, sve dok jednog dana nisam shvatio da tamo promjenu sigurno neću naći. Svu sam energiju trošio na beznačajne stvari i uvidio sam da sam želio živjeti onakav život kakav je živio svaki prosječan čovjek. Sav trud i sva lutanja- bacila su me u očaj. Povukao sam se u samoću i nakon vrlo kratkog vremena otkrio sam da je u samo sve ono što tražim. U svetoj samoći, otkrio sam svoje postojanje i svoj svijet. Otkrio sam riječ i želju da sve ono što volim i osjećam pretočim na papir..."

Roman „O Anneet i drugo“ pisan je u prvom licu, te nas zapravo glavni lik Albert pričanjem upoznaje sa svojim životom i svojom prvom pravom ljubavi, Anneetom. Albert i Anneet sreli su se prvi puta u vlaku, gdje su jedan drugoga sa zanimanjem pogledavali. Međutim nisu razmijenili brojeve telefona, iako je Albert pitao Anneetu treba li joj prijevoz do kuće. Ona je rekla da će ipak poći pješke jer živi u blizini. No, sudbina očito nije željela da to bude prvi i posljednji susret Alberta i Annete. Za samo nekoliko dana, prilikom izlaska za vikend, Albert je ugledao Anneetu u klubu. Tamo su se prvi puta službeno upoznali te su se sutrašnjeg dana također sastali u istom kafiću i upoznali se bolje kroz razgovor. Istog dana, Albert je posjetio Anneetinu kuću prvenstveno kako bi vidio konje s kojima se ona pohvalila u kafiću. 

Nakon nekoliko dana, ponovno su se sreli na željezničkom kolodvoru te je ovoga puta Anneet pristala da ju Albert poveze kući. Te večeri ispred Anneetine kuće, Albert je okusio sve čari prvog poljupca… Nakon toga sve teče kao po loju. Ljubitelji romantike posebice će uživati u ovom dijelu romana u kojem je pobliže opisana uzajamna ljubav, sreća i veselje. Često su zajedno izlazili, a jednom prilikom nadjenuli su si i nadimke. Albert je Anneetu nazvao Mejvica, dok je ona njega, budući da je preskočio veoma širok potok, prozvala Žapcem.

„Jedna večeri otišli smo do diska u kojem smo se upoznali i bili smo tamo skoro cijelu noć. Izašli smo i otišli do mog automobila te stali pored njega. U svoj toj gomili ljudi oko nas, njene su oči promatrale moje tako blago i nježno. Svjetlucale su ispod zvjezdanog neba kao najvrjedniji biseri u kojima sam ja bio glavni lik. Približio sam se i prislonio joj nježno svoj dlan na njeno lice. Osjećaji sreće lepršali su zrakom i mogli su se nadaleko osjetiti. S dlanom na njenom licu promatrao sam je te joj potiho rekao: `Slušaj, reći ću ti nešto; ti si jedina što krasiš ovu noć u mojim odajama, nekad izmišljenog, no sad već ostvarenog sna. Kao takva, noćas mi se neizmjerno sviđaju tvoje oči.´ Njen osmijeh je postajo sve snažniji, a oči su joj poprimale savršenstvo. Stavio sam joj i drugi dlan na lice i nježno je poljubio.“

Albert se tada još odlično slagao sa njenim roditeljima, pomagao im oko poslova. Tako je došlo i Valentinovo kada je Albert odveo Anneetu u jedan otmjeni restoran na večeru uz nekoliko romantičnih detalja koje je imao samo njihov stol. A to su bili crveni detalji, dok su drugi stolovi imali bijele svijeće i ruže. Vrhunac večeri bio je čokoladni kolač u obliku srca kojeg su jeli jednom žličicom. Albert je mislio na sve te se zaista potrudio da ta noć objema ostane u prelijepom sjećanju.

Kako je prošla godina dana otkad su se upoznali, njihov plan da pođu u toplice na dva dana nije prošao kod Anneetinih roditelja i tu zapravo polako sve kreće nizbrdo. Anneet otkriva Albertu, tj. Albert ju sam zatekne sa njenom prvom ljubavi te ona počinje tvrditi da se ne može odlučiti za jednoga od njih. Bivaju tada neki malo ozbiljniji razgovori, rastanci na par dana, pa opet povratak jedno drugome. Iako se Anneet na kraju odlučila za Alberta, njihova veza više nije bila ista. I dok se taman činilo kako je sve barem malo sjelo na svoje mjesto, na kraju romana Albert dolazi u Annnetinu sobu, te vidjevši da u njoj više nema njihovih zajedničkih slika, promatrajući njene zastakljene oči, shvaća da mu Anneet više nije vjerna. Ona se oprašta od njega tvrdeći da s nekim drugim postoji sretnije mjesto. Nakon tog trenutka, Albert shvaća da ju je izgubio, pokušava pronaći smisao života živeći u samoći slijedeći Isusa Krista, bivajući zaintrigiran jednom zidnom slikom…

Nedvojbeno je da je roman pun simbola te da mu je autor posvetio puno pažnje pomno birajući svaku riječ. Osobno sam uživala čitajući svaku stranicu romana. Budući da takve "lijepe stvari za dušu" volim čitati prije spavanja, tako sam se 4 večeri, dok je još trajala škola, prije spavanja počastila ovim romanom. Bez imalo preuveličavanja, kažem vam da sam spavala kao beba, te usnula sa smiješkom na licu. Osim, priznajem, zadnje noći kada sam pročitala čitav roman, budući da jako volim sretne završetke, a ovo nije baš bio "happy end". No to mi je dalo još više do znanja, i potvrdilo prijašnja uvjerenja, da samoća nekada nije uopće tako loša... Vjerujem da je Albert bio ponosan na taj dio svog života, taj predivan odnos koji je izgradio s Anneetom i smatram kako je možda jednom i trebalo doći vrijeme da napravi rez i krene nekim drugim putem. Za Bogom i svojim mislima... :)

Ako i sami želite pročitati roman, što vam od srca preporučam, možete ga naručiti preko facebook stranice autora Roberta Jaića ;) Cijena je zaista simbolična, a ono što roman pruža duuuugo vremena ostat će vam u mislima i navoditi vas da i sami propitkujete svoj život, posebice ljubav koju živite i za kakvu ste uvjereni da postoji. Osim samog romana, na autorovoj facebook stranici moći ćete svakodnevno uživati čitajući stihove koji usrećuju srce i dušu svakog dobrog čovjeka punog ljubavi, a od kojih sam vam nekoliko "ubacila" i u ovaj blog-post :) I naravno, pozivam vas da sutra zaigrate nagradnu igru na stranici "Bijele starke" jer također dijelimo 2 romana "O Anneet i drugo". Tko zna, možda se sreća osmjehne baš vama. Pozdrav do idućeg posta i ugodan vam vikend.