*NAKON TAKO MNOGO VREMENA...*

... još uvijek se nasmiješi kad me pogleda". Dobar stari Parni Valjak i njihova pjesma "Gledam je kad spava". Naslov je izuzeeetno prikladan budući da se, nažalost nismo čuli gotovo 7 mjeseci. Ne moram vam niti pričati, zaključit ćete i sami, kako se otada dogodilo zaista puno puno stvari. I predivnih, i jako tužnih i teških... ma svega. Stoga ću vam večeras ukratko prepričati svoj život proteklih 7 mjeseci, a onda ću, možda već od sutra, objaviti nekoliko pojedinačnih blog postova o tim novostima, da vas večeras ne zatrpam hrpetinom teksta.

Budući da se nismo čuli zaista dugo vremena, krenut ću kronološki ukratko prepričati zanimljive događaje. Dakle, zadnje smo se čuli 25. listopada 2017. Otada se, do kraja prošle godine, nije ništa posebno dogodilo, osim nekih sitnica i jedne velike predivne vijesti koje ću vam u nastavku opisati. Sjećam se recimo da mi je bilo žao što sam blagdan Svih svetih provela u Zagrebu, nažalost nisam mogla doma tog dana, a na Mirogoj mi nije imalo smisla ići budući da moji pokojni nisu ovdje pokopani. Ono što mi je jako drago da sam učinila, jest što sam otišla zapaliti crveni lampaš preko Lisinskog u čast pada grada Vukovara. To mi je stvarno ostalo u sjećanju, bilo je baš dirljivo vidjeti toliko lampaša, svijeća i ponosna sam što još ima građana, mlađih i starijih koji vole i znaju odati počast onima koji su svoje živote dali za naš današnji život u miru i slobodi.

I onda se, 2. prosinca desila, meni osobno, najljepša stvar dosada u životu, a to je da sam prohodala s predivnim dečkom s kojim sam pričala i dopisivala se godinu i pol unazad tog datuma. Detalje neću ovdje pisati, jer smatram da su to stvarno privatne teme, ali mogu vam s velikim veseljem i srećom reći kako sam svakim danom sve sretnija i sretnija i kako je predivno već 5 mjeseci živjeti ovakav život uz njega. Buditi se svako jutro sa smiješkom na licu, znati da te on voli i da ti njega voliš i da ga ne daš nikome ma što god se desilo. Svi vi koji ste čitali moje blogove prije, znate kako sam oduvijek bila solo i oduvijek htjela sasvim normalnog dečka koji jednostavno zna voljeti. Koji te zna slušati, poštovati, s kojim možeš pričati baš o svemu, koji je uvijek tu za tebe ma što god bilo, koji te uvijek razumije. I evo, ja sam upravo takvog pronašla. Ili je baš on pronašao mene. Ili je jednostavno dragi Bog znao da smo nas dvoje stvoreni jedno za drugo. <3 Sve u svemu, ljubav je jedna predivna stvar, i vjerujte mi, tek kad i sami osjetite tu moć ljubavi, shvatit ćete da svi ti romantični filmovi i knjige koje ste toliko obožavali, ne prikazuju niti 50% ljubavi kakva ona zaista jest u stvarnosti. Dragi ljudi, vjerujte mi, ako je vaša ljubav PRAVA, bit će vam 1000000 puta bolja od one koja je prikazana u filmovima. Jednostavno... kad je ljubav vaša, od vas i te druge osobe, onda ta ljubav živi u vama i s vama korača svakoga dana, svake minute i sekunde. Ona je dio vas i ne želite je dati nikome jer jednostavno ubrzo shvatite da bez te jedne osobe ne možete zamisliti više niti jedan jedini dan. Stoga vam želim, budući da i sad sama znam kako je to, od srca vam želim da osjetite tu predivnu moć ljubavi i da nikada ne prestanete živjeti život ispunjen tom toplinom iskrene ljubavi. <3

mi dvoje na Tomislavcu odmorili noge <3

nije rijetkost da mi dečko pokloni buket ruža <3

Nakon toga, dogodio se naravno predivan Božić koji mi je kao i uvijek brzo prošao, ali mi je stvarno bio predivan i sladak <3 Kao i uvijek, pjevala sam božićne pjesmice, kitila kuću, bor, išla na polnoćku, na misu za Božić, uživala s obitelji... sve u svemu, bilo je predivno <3 Što se tiče dočeka Nove godine, to je pak bio poprilično novi način dočeka za mene jer sam je čekala s dečkom <3 Ipak, kod mene se našlo puno obiteljski prijatelja, susjeda itd., stoga nas je na kraju bilo oko 50. Ne moram vam niti pričati koliko smo se ja, mama, tata i brat namučili da kuća, dan kasnije, ponovno liči na nešto haha Uglavnom, bilo je jaaaaako puno čišćenja. Ali, isplatilo se, bilo je baš super. Meni posebice, jer je moja draga ljubav bila uz mene.

Druga adventska nedjelja, mama radila vjenčić <3

I sad polako dolazimo do tužnijih dijelova priče... na sam blagdan Sveta tri kralja, osjećala sam se loše, bila sam dosta slaba, spavalo mi se..., ali mislila sam da će sve to proći i taj vikend se normalno vratila u Zagreb zbog fakulteta. U ponedjeljak je još sve bilo dobro, no u utorak su se javili ozbiljniji problemi. Jednostavno, jako sam teško ustala iz kreveta, osjećala sam se izuzetno nemoćno.. i nisam mogla na faks. U srijedu ujutro je bila ista priča, stoga sam navečer došla vlakom kući i odmah pošla doktorici koja me u četvrtak ujutro poslala na vađenje krvi. Popodne sam ju zvala da čujem rezultate, da saznam što mi je i.. vijesti nisu bile baš najbolje. Rekla mi je kako imam početak infektivne mononukleoze. Ja sam se odmah zabrinula i upitala je što je to, pa mi je u kratkim crtama prepričala kako se to prenosi slinom, da se radi o EBV virusu i da za to nema lijeka. Tako sam od četvrtka do nedjelje morala strogo mirovati, doslovno sam cijele dane samo ležala, da bih u ponedjeljak opet mogla u Zagreb. Detalje o samoj bolesti i njenom tijeku te što sam sve prošla, objavit ću možda već sutra u postu posvećenom samo mononukleozi. Da skratim, 20. siječnja proslavila sam svoj 19. rođendan i na sam rođendan išla na vađenje krvi i bris ždrijela jer me grlo izuzetno boljelo pa nisu znali da li je sve to u sklopu bolesti ili imam i bakteriju. Uglavnom, sve te dane jako je bilo teško živjeti i, da vam pravo kažem, tek otprije dva tjedna ja sam otprilike ista kakva sam bila prije bolesti. Što bi reklo, bolest je stvarno zeznuta i može potrajati i do 4 mjeseca. Detalji o mom iskustvu uskoro.

ja na svoj 19. rođendan

Da priča bude još "zabavnija"... tamo krajem siječnja sam u Zagrebu, još u teškoj fazi bolesti, doživjela da su mi ukrali novčanik. I to ni manje ni više nego u tramvaju, mjestu gdje sam ja oduvijek mislila da se pljačka najmanje vjerojatno može desiti jer ima puno ljudi pa će sigurno netko nešto vidjeti i upozoriti te... no, sa mnom nažalost nije bilo tako... I tome ću uskoro posvetiti poseban post da vas dovoljno upozorim na što morate paziti kad ste u velikim gradovima. Suma sumarum: Pazite na svoje stvari u tramvaju i ne nosite ruksak na leđima! Toliko zasada. Detalji uskoro.

I što da vam još kažem... aha... onda je i polako završio prvi semestar faksa. Sve sam uspjela kolokvirati osim jednog kolegija, za koji kad sam trebala učiti, nisam mogla jer me baš bolest pokosila, stoga sam iz toga išla na ispit i položila tako da sam prvi semestar završila s prosjekom 4,00. Moglo je i bolje, no s obzirom na sve što mi se izdešavalo (bilo je tu stvarno puno stresa) i uz uloženi trud, ponosna sam na sebe i zadovoljna. I to je otprilike to... počeo je i drugi semestar i sad već i taj ide kraju... uglavnom, vrijeme leti ko´ ludoo. Inače, na faksu mi je stvarno odlično, postaje sve zanimljivije i zanimljivije, posjećujem bolnice, uglavnom ima dosta i praktičnih dijelova i jako se radujem idućoj godini. Ovog semestra samo jedan kolokvij mogu kolokvirati, a ostalo su ispiti i to većinom usmeni, ali vjerujem da će sve proći okej.

Isto tako, nedavno je bila 100. radijska emisija "Bijele starke" u čast čega je mama ispekla prefinu tortu! <3 Stoga se nadam da se i dalje slušamo na 93,4 MHz svakog petka u 20 h ;)

I to vam je, dragi moji, otprilike to za večeras. Nadam se da ste sretni što sam se vratila blogu i eto.. čitajte me uskoro u novim blog postovima. Ja vam želim ugodan ostatak večeri te lijep i miran vikend uz sladoled i predivnu prirodu kakav smo ja i moj dečko nedavno imali <3 Slike Zagreba u proljeće s tog vikenda također stižu uskoro. Čujemo se :)